Koliko god to bilo teško, feministkinje
nemaju izbora – one moraju čvrsto braniti stav da ženska prava ne smiju, kako to Faris upozorava, postati valuta za
potkusurivanje u nacionalističkoj trgovini, imigracionim kontrolama i militarizaciji
„Naše
žene i kćerke plaše se da hodaju ulicama“ – ovu rečenicu, koja se ponavlja
širom svijeta uvijek kad treba ocrniti migrante i proglasiti ih krivim za sve i
svašta nedavno smo, možda po prvi put, čuli i u Crnoj Gori. Dok je trajalo
javno hajkanje na Turke zbog pretpostavljene umiješanosti turskih migranata u
napad na crnogorskog mladića neko se dosjetio da spomene i to da naše žene
nijesu sigurne dok migranti vršljaju ulicama. Onda su to drugi počeli da
ponavljaju na društvenim mrežama i u medijima. Strah od silovateljskih namjera
i seksualnog predatorstva migranata iskočio je najednom, kao duh iz boce.
Stara
logika – novo ruho
Strah
od mogućnosti da će stranci, neprijatelji, oni drugačiji silovati „naše žene“ nalazi
se u samim temeljima patrijarhata. Logika toga straha čini se jasnom. „Naše žene“
su te koje čuvaju čistotu „naše krvi“ i nacije, i zato njihova tijela ne smiju biti
„zaprljana“ tuđim genima. U simboličkom i doslovnom smislu, nacionalna čistota
kao cilj i temelj nacionalističkih projekata zavisi od nepristupačnosti ženskih
tijela, muške moći da ih sačuvaju za sebe, kao i od ženske spremnosti da se
odupru seksualnoj želji tuđina i tako sačuvaju naciju od degradacije. Ova
logika uvijek isplivava kada migrantski pritisak postane nepodnošljiv. Ona je
nužan element svake ksenofobične i anti-migrantske panike.
Logika
je stara, ali se njeno ruho i retorika ipak mijenjaju. Desničarki i
profašistički rječnik pojavljuje se i dalje, ali on nije nužan. Seksualno
ocrnjivanje migranata kao oblik ksenofobije danas se često javlja zaodjenuto u
diskurs ljudskih prava. Ono što se navodno želi zaštititi nijesu, dakle,
čistota i opstanak nacije, nego ženska ljudska prava, uključujući pravo na
seksualni integritet i zaštitu od nasilja.
Daleko
od toga da predstavlja rijetkost, ova pojava širenja
mržnje i netolerancije pod plaštom odbrane ljudskih prava žena sve više uzima
maha. U toj mjeri da danas već imamo i termin za taj fenomen - femonacionalizam.
Ženska
prava kao izgovor
Femonacionalizam, dakle, označava savremenu društvenu pojavu koja nastaje
onda kada desničarske, nacionalističke i ksenofobne ideologije prisvoje
feministički rječnik u svrhu isključivanja, širenja mržnje i straha, i kada se
žene, to jest njihova prava, koriste za ostvarivanje nacionalističkih, rasističkih
ili imperijalističkih ciljeva.
Ovaj savremeni fenomen prva je istražila
feministkinja Sara Faris. U knjizi In
the Name of Women’s Rights: The Rise of Femonationalism ona femonacionalizam
definiše kao ideološku formaciju u kojoj desničarske, nacionalističke ili
neoliberalne politike instrumentalizuju ženska prava (naročito prava
migrantkinja) u svrhu uspostavljanja etnonacionalnih granica i širenja „mi
protiv njih“ retorike.
Najpoznatiji primjeri femonacionalizma
su svakako kampanje „spašavanja muslimanskih žena“ od „muških muslimana“,
kojima se nastoji očuvati uvjerenje o Zapadu kao civilizacijski superiornom u
odnosu na „nazadne muslimanske zajednice“. Faris objašnjava da ovdje nije riječ
samo o ideološkoj, već i o političko-ekonomskoj igri: žene (migrantkinje) čija
se ženska prava na ovaj način „štite“ zapravo se žele iskoristiti kao jeftina
radna snaga, primarno u sektorima njege i domaćinstva, dok se feministički
diskurs koristi za njihovu mobilizaciju i prikrivanje njihove eksploatacije. O širenju islamofobije u
Francuskoj preko navodne zaštite ženskih prava Faris je govorila i u intervjuu
za Salvage. Islamofobija se u Francuskoj, kaže ona, manifestuje kroz
najširi konsenzus (od ljevice do desnice) protiv „marama“. Licemjerje i
islamofobija ogledaju se u načinu na koji zapadnjaci tretiraju muslimanke kao „žrtve
koje treba spasiti“ istovremeno stigmatizirajući muslimane i ne-zapadne
imigrante kao najgore neprijatelje žena.
U svojoj knjizi Faris analizira i
kako su desničarske stranke u Francuskoj, Italiji i Holandiji koristile
feminističke argumente protiv određenih „praksi“ u islamu u svrhu mobilisanja
birača i opravdanja restriktivnih migracionih politika. Takođe, ona podsjeća da
se u Njemačkoj tokom izbjegličke
krize 2015. pojavio narativ o „potrebi da se Njemice zaštite od migrantskih
napada“, koji je, kako se kasnije ispostavilo, služio jačanju antimigrantskih
mjera, dok se o svakodnevnom porodičnom nasilju ćutalo. Još jedan primjer koji
navodi su indijski hindu-nacionalistički pokreti koji koriste retoriku zaštite
žena kako bi opravdali nasilje nad muslimanima.
Retorika
ženskog oslobođenja sve češće zaogrće različite hegemonističke ambicije. Tako je
konstruisanje Palestinaca kao patrijarhalnih nasilnika koji muče svoje žene
važan dio izraelskog opravdavanja okupacije palestinske teritorije i represije
nad palestinskim stanovništvom.
Nacionalni
feminizam
Distanciranje
prema femonacionalizmu podrazumijeva, između ostalog, da imamo dobar uvid u
odnos između feminizma i nacionalizma. Samo tako ćemo moći da odredimo koja je
to granica koja ne smije da se pređe, nakon koje feminizam prestaje to da bude.
Feminizam
nije nužno anti-nacionalan, kako to danas često mislimo. Naročito to nije bio u
prošlosti. Kroz istoriju, feministički i nacionalni interesi znali su da se
sretnu na način koji je doprinosio emancipaciji i modernizaciji društva. Kao
ideologije modernizacije, koje su se suprotstavljale tradicionalnim instancama
moći radi društvene emancipacije, nacionalizam i feminizam u prošlosti nijesu
bili nužno polarizovani (kako danas često jesu).
U mnogim društvima, feministkinje su
kroz nacionalne pokrete tražile prostor za društvene promjene. U
devetnaestovjekovnoj Evropi, pa i na Balkanu, ženski pokreti su se često
pozivali na moralnu misiju žene, kao učiteljice, majke, čuvarke tradicije, kao
način da doprinesu „jačanju nacije“. U Srbiji, Hrvatskoj i Bugarskoj, prve
ženske škole i časopisi rađali su se pod geslom da „prosvećene majke stvaraju
prosvećenu naciju“. Emancipacija je, dakle, prolazila kroz okvir nacionalnog.
Slično je bilo i u antikolonijalnim
pokretima: u Indiji, Egiptu i Alžiru, žene su rame uz rame sa muškarcima
učestvovale u borbi protiv kolonijalizma, vjerujući da borba za narod znači i
borbu za sebe. „Majka Indije“ postala je istovremeno simbol otpora i ideal
poslušnosti. Nakon osamostaljenja, žensko pitanje je, gotovo po pravilu, bivalo
potisnuto „višim nacionalnim interesima“. Nacionalna sloboda nije automatski
donosila i žensku slobodu.
U Japanu je, tokom modernizacije u
Meidži eri, žensko obrazovanje predstavljano kao znak civilizacijskog napretka.
Feministkinje poput Hiracuke Raičo tražile su pravo glasa i
obrazovanja, uvjerene da se društvo ne može modernizovati bez žena. Ipak, i
tamo je emancipacija žena bila vezana za sliku „dobre supruge i mudre majke“,
paradigmu koja je služila imperijalnom projektu, a ne oslobođenju.
Ovi istorijski primjeri pokazuju da
su se feminizam i nacionalizam nerijetko susretali u trenutku društvene
transformacije, kada su se ideje slobode i pripadnosti privremeno poklapale.
Ali, kad god bi nacionalizam postigao neki cilj, feminizam bi bio potisnut ili
kooptiran.
Kriza
saveza između feminizma i nacionalizma nastupa sa krizom projekta modernizacije.
Od druge polovine 20. vijeka, naročito od 1968, postaje sve očiglednije da
ključne nacionalne institucije (vojska, vlast, policija) više ne mogu da integrišu
feminističke zahjteve. Feminizam tada počinje da kritikuje same temelje
nacionalnih institucija i nacionalnih država kao takvih. Iako su takve
feminističke tendencije uvijek postojale, i još postoje, stare struje koje su
feminizam vidjele kao projekat modernizacije nacije i integrisanja žena u nju
nikada zapravo nijesu nestale.
Za
mnoge žene širom svijeta, koje žive u zemljama koje su opterećene kolonijalnim
nasljeđem i imperijalističkim pretenzijama moćnih država, nacionalni interes je
nesumnjivo i danas važan činilac emancipacije, i to se mora poštovati. U tom
smislu, o odnosu nacionalizma i feminizma treba razmišljati kontekstualno i
istorijski.
Težak ispit
Danas,
feminizmu postaje sve teže da odgovori izazovima nacionailzma. Argumenti
desnice postaju sve glasniji i popularniji. Ne treba zatvarati oči ni pred sve
brojnijim slučajevima približavanja feminizma desničarskim ili čak
profašističkim politikama. Izvjesna politička pomjeranja u savremenom svijetu,
jačanje populizma i kriza liberalne ljevice stvaraju atmosferu u kojoj takvi
savezi postaju sve više mogući i, nažalost, sve češći.
Feministkinje, međutim, nemaju izbora.
One moraju čvrsto braniti stav da ženska
prava ne smiju, kako to Faris upozorava, postati valuta za potkusurivanje
u nacionalističkoj trgovini, imigracionim kontrolama i militarizaciji. A
zastrašivanje žena seksualnim nasiljem migranata predstavlja upravo to –
iskoroštavanje žena u svhu uspostavljanja dominacija.